Home Moje vetrenjače Volimo li sebe kao bližnjeg svog?

Volimo li sebe kao bližnjeg svog?

by olivera

Znate one poznate fraze lajf koučeva, popularne psihologije, pa i modernog marketinga, klišee zvane “zavolite samog sebe” i “budite sebi na prvom mestu”. Pretpostavljajući apriori da je to nešto sa čime se svako rodio i odrastao. 

Koliko su te floskule opasne, dovoljno govore činjenice da je svake godine procenat depresivnih ljudi sve veći i veći. Da ne pominjem pritisak koji se povećava očekivanjem sredine, previsokih i nerealnih standarda modne industrije, društvenih mreža i medija generalno. I na muškarce i na žene.

Da je sebe voleti lako, verujem da bi to rado činio svako!

Čak i ona davnašnja “Voli bližnjeg svog, kao sebe sama…” meni je oduvek bila problematična. Uvek sam imala osećaj da svoje bližnje volim mnogo više nego sebe. U mom svetu ne bih nikada želela da je ta doza ljubavi ista, jer onda njih ne bih volela onoliko koliko sam u stanju i koliko mogu i koliko osećam da zaslužuju.

Preuzeto sa Instagram stranice Psihološki humor

Takođe, nedavno sam videla neki smešni strip, gde osoba vređa nekog drugog govoreći mu najgore stvari, dok osoba koja prima uvrede, nastavlja sa svojim poslom (npr. pisanjem) i smejulji se, razmišljajući kako niko drugi sa strane ne može toliko da je uvredi i ponizi, koliko ona sama to sebi radi godinama. Pretpostavili ste da sam se poistovetila sa tim likom.

Jedna otrežnjujuća rečenica sa terapije mi se urezala u mali mozak, a ticala se ove teme osećaja sopstvene (ne)vrednosti. Kada se perspektiva promeni i zamisliš da sve te grozne stvari ne govoriš sebi na dnevnom nivou, već svom najboljem prijatelju, svojoj mami, ili svom detetu. Da li bi ih onda izgovorio? Ili bi imao razumevanje, bezrezervnu ljubav i podršku? Da li bi ti poriv bio da zaštitiš voljenu osobu od nasilnika? Kada se ovo dovoljno osvesti, onda se može i zamisliti svoje “unutrašnje dete”, tj neka mala Olja od npr. 4,5 godina. Kako bi bilo toj malenoj da sve to čuje od nekog odraslog? Je li to njena istina? Da li je moguće i kako danas je zaštiti od toga? I da li to baš moram biti odrasla ja?

Ova tema je na mom dnevnom redu čitavog života u različitom intezitetu. Daleko sam od toga da sam je razrešila. Ali bih rekla da sam na putu i da napredujem.

Postala sam adidasov model!

Povod za nova preispitivanja na ovu temu bilo mi je suočavanje sa nečim nezamislivim što se dogodilo prošlog meseca. Naime, moj omiljeni sportski brend, adidas me je odabrao da isprobam i dobijem modele iz najnovije kolekcije za trudnice, pre nego što se oni pojave na tržištu. Trebalo da ih isprobam, napišem iskreno mišljenje o garderobi i fotografišem se promovišući zdrav život i fizičku aktivnost.

Ja? Ovako nešto bi mi pre samo par godina izazvalo neverovatnu anksionost i paniku, i ogromno je pitanje da li bih pristala. Nesavršena ja, sa svojim oblinama, nesigurnostima i kompleksima. Ja nekome da budem model, da moja slika izađe na sajtu, gde me mogu videti hiljade ljudi, gde me mogu kritikovati, prosuđivati i komentarisati? Nikada!

Mađutim, dokaz da se nešto promenilo i krenulo u dobrom pravcu, bio je taj što sam sada to stvarno mogla da prihvatim. Da budem zahvalna na pruženoj prilici i da se čak i opustim i uživam u procesu. Fotografije možete pogledati na adidasovom sajtu.

Prenela bih vam crtice koje sam napisala povodom ovog iskustva:

Tekst iz kategorije: “Da mi je neko rekao pre 3, 5, 10 godina, ne bih mu verovala…”

Oduvek sam bila devojčica, devojka, žena koja se slabo ili nikako nije bavila fizičkom aktivnošću. Dok sam bila mlađa, pokušavala sam da se prepustim igri s vršnjacima i oprobavanju u sportovima, međutim usađeno mi je u glavu, pa zatim i sačuvano u telu, od autoriteta oličenih u porodici i školi, da sam smotana i da to nije za mene. Tome je samo još više doprinela činjenica da sam nosila naočare (devedesetih godina su to bile čuvene-socijalke) i da sam se instinktivno sklanjala i branila od lopte, kako me ne bi udarila i razbila naočari koje su mi bile potrebne i skupe.

Povremeno sam pokušavala da se oprobam u sportovima: od baleta i plesa, preko tenisa i karatea. Međutim, svi ti sportovi i aktivnosti bili su veoma kompetativni i skupi. Tako da za nekoga ko je hteo samo da uživa, da se druži, trenira rekreativno i ko nije veliki potencijal i talenat, jednostavno nije bilo mesta. Brzo bih se osetila nekompetentno, odbačeno, potvrđivala “svoj” doživljaj smotanosti i utehu nalazila u knjigama i drugoj vrsti akademskog uspeha. 

To ubeđenje da fizička aktivnost nije za mene, ostalo je dominantno jako dugo. Rekla bih do mojih kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina. Tada sam počela da se budim u svakom smislu, da radim na sebi, idem na psihoterapiju i edukujem se. 

Osim osvešćavanja mog nezdravog, pre svega emocionalnog odnosa sa hranom, shvatila sam da takav odnos imam sa celim svojim telom. I tada sam prvi put poželela da istražujem šta sve ono i koliko može. Jer je bilo sposobno za čuda-već je stvorilo i othranilo jedan život!

Počela sam da se hranim zdravije, praktikujem određene navike u ishrani, da se krećem više. Od brzog hodanja, joge, vožnje bicikla do vežbanja na mašini za veslanje! 

Kao da je bilo juče, sećam se svoje prve vožnje biciklom u Amsterdamu, od našeg stana do Vondel parka. Rastojanje od nepunih 2 km, za moje telo koje se predugo nije kretalo i težilo više od 90 kg, bilo je preveliki zalogaj. Zajapurena, bez daha, mokra od znoja, tresući se celim telom, srušila sam se na travu u parku, a Sofija se čudila kako mama ne može da vozi kao tata…

Ali od pre tri  godine do danas, stanje se polako menjalo. Ove godine sam bez problema vozila i po 25 km, hodala kilometrima i veslala po 5 km dnevno 🙂 Pripremala sam se i da po prvi put protrčim, kad sam ostala trudna. Što je najluđe, stvarno sam počela da uživam u tome. Da otkrivam čari i zadovoljstva aktivnosti, zadihanosti i oznojenosti. Ulazila sam polako u svoju nikada ranije osvojenu snagu. Govorila sam svakoj prilici za istraživanje sopstvenih granica koja mi se nudila-da.

Zato se danas neki kompleksi i loša iskustva leče i zaceljuju i to na najneverovatniji način. Moj omiljeni sportski brend-adidas mi je pružio priliku da budem njihov sportski model za trudničku kolekciju! Ne mogu reći da je ovo ispunjenje sna, jer nikada ovako nešto nisam ni zamišljala kao moguće. Nešto potpuno atipično za mene, samim tim sam još ponosnija i ispunjenija. 

Pa, ja sam prve sportske patike u životu kupila 2017. godine!

Drugi tekst iz kategorije: “Da mi je neko rekao pre, (samo ovog puta još više godina), pa čak i 20 godina, ne bih mu verovala…”

Oduvek sam bila devojčica, devojka, žena koja je za sebe mislila da nije lepa, ni zgodna… Koja nije volela svoj fizički izgled, svoje telo, ali je vremenom naučila više ili manje da ga toleriše i živi sa njim.

Nisam nikada volela svoje uši (smatrala sam ih klempavim), ni svoju tanku i retku kosu. A najmanje od svega sam volela svoje telo koje je uvek imalo koji kilogram viška. Od neke osnovne škole, preko puberteta do odraslog doba.

Kada sada pogledam fotografije kada sam imala 19 godina i 53 kg i setim se da sam i tada sebe smatrala  zaobljenom i buckastom! Nikada po savršenim merama (šta su uopšte savršene mere i ko ih je ustanovio?).

Grudi sam uvek doživljavala kao premale (da sam mogla samo da pretpostavim kako će danas izgledati moje trudničke grudi), bokove i butine kao preširoke, a guzu kao udarenu lopatom-ravnu i veliku. 

Svoje lice sam tolerisala, ali ga nikada nisam smatrala posebno lepim, već prosečnim. A podbradak koji se pojavi čim se malo ugojim je umeo da me neverovatno baca u bedak i definitivno je deo glave koji mi je najviše smetao.

Uvek nesigurna u svoj izgled, bez samopouzdanja, bez samopoštovanja, bez trunke ljubavi i razumevanja prema svom telu i fizičkom izgledu. 

Još uvek nisam sigurna odakle su sve ova internalizovana uverenja proistekla. Rekla bih da je to ipak bio miks dobronamernih komentara i saveta iz okoline, od porodice, kasnije vršnjačke grupe, društva kao takvog, nerealnih očekivanja kakvo žensko telo treba da bude i šta je taj ideal ženstvenosti.

Nametnute haljinice, mašne, kragnice, lakovane cipelice, u pubertetu sam zamenila preširokim majcama, duksevima, pantalonama i patikama. Prigrlila sam neke drugačije obrasce i pokušala da se u njima pronađem, sakrijem i utopim. Onda sam se ponovo vratila na elegantniji model u srednjoj školi i na fakultetu, ali ništa od toga mi nije u potpunosti leglo. Jer i dalje nisam bila načisto sama sa sobom.

Netraženi komentari familije i komšija koji te dugo ne vide, pa je prva stvar kojom ti se obrate: “Baš si mi se ubucila” ili “ Znaš što znam dobar sprej za kosu, pomogao je Miri Nikolinoj…” i sl. nisu baš bili od pomoći.

Isprobavala sam razne dijete, išla na savetovanja kod nutricionista i manje više se pre ili kasnije vraćala na staru kilažu, koja je uvek bila 10-15 kilograma više od idealne za moju visinu. Dijete od srednje škole do tridesetih godina bile su moja realnost.

Doze samopouzdanja i komplimenata koje sam dobijala u nekim stranim  zemljama, gde vole bele žene sa oblinama-Tunisu, Turskoj, Indiji, nisu me dugo držale… Iako su bile odlične injekcije komplimenata i pokazatelj da bi možda negde drugde bilo drugačije. Ponovo su sve te stvari dolazile spolja, od nekih arbitara lepote i seksipila, oličenih u muškarcima u patrijarhalnom društvu i njihovoj verziji “idealne” i “egzotične” žene. Što ponovo nije imalo nikakve realne veze sa mnom.

Kad sam se nervirala, bila pod stresom ili mi je bilo dosadno-jela sam. Nikada sebe nisam smatrala dovoljno važnom da se počastim zdravim i lepim obrokom. Nikad mi ne bi bio problem da napravim gozbu za drugog, za prijatelje, porodicu, ma i poznanike. Čak i sa posebnim navikama u ishrani od vegetarijanaca do bezglutenske hrane, sve mi je to uvek bilo lepo, lako i izazovno. Međutim kada sam sebi trebala da napravim npr. voćnu salatu ili čorbicu, motivacija je splašnjavala i nestajala, tako da bih napravila sendvič. Nisam dolazila do spoznaje da zaslužujem bolje i više.

Poslednja velika oscilacija, desila se kada nikada nisam vratila staru kilažu posle trudnoće i onda je zacementirla sa još 5-10 kilograma preko, kada smo se doselili u Holandiju. Bila sam svesna svojih izbora (probati što više različitih vrsta sira, piva i novih slatkiša) i nedostatka snage da se uhvatim u koštac sa ovom problematikom u godini punoj stresa, nepoznanica i novih izazova.

Na putu ka samoprihvatanju

Ali posle godinu i po dana, krenula sam sa ozbiljnim promenama. Ponovo je sve krenulo iznutra, osvešćavanjem  dubljih problematika, obrazaca ponašanja i nesvesnih pogrešnih uverenja. Skidala sam sloj po sloj i polako učila da prihvatam sebe u svim svojim oblicima. Da naučim da cenim svoje telo i budem mu zahvalna, za sve ove godine i sve što mi je pružilo. Nogama koje su me svuda nosile, stomaku koju je nosio jedan život, grudima koje su othranile jedno dete, rukama koje pišu, koje stvaraju, dodiruju i svakom ostalom delu mog tela, jer je oduvek sa mnom i savršeno me služi, iako mu se nikada za to nisam zahvalila…

Amsterdam je bio sjajna pozornica za ovaj preobražaj. Sa ljudima potpuno neopterećenim spoljašnjim izgledom i stilom, ali istovremeno u najboljoj formi. Aktivnim, opuštenim, prepunim razumevanja za svakog, a pre svega praktičnim. Ženama bez šminke i frizure, jer kada biciklaš, neminovno pokisneš i izduva te vetar, ali sa najlepšim osmehom.

Ovi ljudi trče, vežbaju u parku-sami i u grupama, igraju fudbal, rade jogu na bilo kojoj slobodnoj površini u gradu, oni voze bicikle, rolere, skejtove, pedaline, daske za surf, plivaju u Severnom moru cele godine… Podstiču čak i totalnog anti sportistu da se okuša, da proba. Mame lakoćom svog životnog stila. U svemu tome bivajući sa svojom porodicom, decom od najmlađih dana i kućnim ljubimcima. Bez obzira koliko godina imali…

Još uvek sam daleko od bezuslovne ljubavi prema svom liku i telu, ali sam ogroman deo puta prešla. Po prvi put se ne plašim kako ću skinuti kilograme posle trudnoće, ni kako ću se vratiti u formu, jer sam je po prvi put tek nedavno i stekla. 

Radujem se svakom dobijenom kilogramu, slavim svoje telo, jer je uspelo da iznese još jednu, za sada zdravu i laku trudnoću. Jer hrani i čuva jedan novi život. Sprema nam još jedno predivno ljudsko biće. Nije li to dovoljno i vredno bezuslovnog doživotnog prihvatanja i ljubavi? A kasnije ću mu se već odužiti negom, vežbom, zdravom hranom i svime što je zaslužilo. Nadam se da će mi oprostiti zanemarivanje, mržnju, odbacivanje koje je trpelo godinama. Tešim se time da mu je moja ćerka dala već dovoljnu nadoknadu u dozi obožavanja, svojim sjajem u očima i rečima da sam ja najlepša mama na svetu! I moj muž koji ga je godinama slavio i obožavao u svim njegovim preobražajima i oblicima.

Neka korak ka tom putu bude i objavljivanje ove fotografije. Ona mi je ubedljivo najlepša iz cele ove serije inspirisane adidasovom trudničkom kolekcijom. I na njoj mi ne smeta ni jedan jedini detalj. I, da, na njoj nosim samo sportski brus!

You may also like

4 comments

Ivana Karolic December 13, 2020 - 00:39

Uvek se naježim kada pročitam tvoj tekst. Ovoj tekst je kao da sam ga ja napisala i skroz sam se pronašla u njemu.
U nekom periodu mog puberteta ja stojim ispred ogledala i plačem koliko sam ružna. Moj otac koji je to čuo i video se mnogo uvredio jer sam ja preslikana on, a on sebe ne smatra ružnim čovekom. Tako da on samnom danima nije pričao.

Reply
olivera December 13, 2020 - 22:56

Draga Ivana,

Žao mi je što je ovo i tvoja tema. Ali samo deljenje ovakvih iskustava i priča o tome nam već pomažu i polako nas leče. Tužno je što nekada naši najbliži nemaju dovoljno kapaciteta da shvate da se ne vrti sve oko njih i da mi imamo prva na naše autentične doživljaje i ekspresije. A ti si već na pravom putu, polako i stići ćemo tamo gde treba da budemo. A i Holandija će pomoći u tome, videćeš :*

Reply
Jovana December 10, 2020 - 16:39

Divan tekst! Koliko bi nam svima bilo lakše i bolje i koliko bi nam energije ostalo za druge stvari kad bismo samo prihvatili sebe. Poslednja fotografija je prelepa!

Reply
olivera December 10, 2020 - 17:23

Hvala najlepše 🙂 U potpunosti sam saglsana. Negde sam pročitala da je danas najrevolucionarniji čin pobune, zavoleti i prihvatiti sebe onakvim kakvim jesmo. Gde bi nam bio kraj da je tako od najranijeg detinjstva pa do dubioke starosti.

Reply

Leave a Comment